" Čuvajte, čedo moje, srpska imena. I po njima se naš narod poznaje među drugim narodima. Imena naših otaca i matera, naše braće i sestara i naša rođena imena...
A vjera naša nije da uništi Srbe, Srbiju i sve što je srpsko, nego da ih ukrijepi. Prelijepa su srpska imena.
Uzmi čedo moje, bilo kakvo srpsko ime. Uzmi, evo, Dobrašina. Pa šta fali našemu Dobrašinu? Ima u tom imenu, u Dobrašinu, mnogo dobra i nešto više od dobra, jer da nije tako, bio bi prosto Dobro. Tako i naše ime Dobrilo, ne znači samo da je dobar nego i da druge dobri i prodobrava.
Šta bi mi, čedo moje bez našeg Dobre i Dobraša, Dobrašina i Dobreše, Dobrice i Dobrihne, Dobrila i Dobromila, Dobrimira i Dobrinka, Dobriše i Dobrivoja, Dobroja i Dobroje, Dobrohvala i Dobroljuba, Dobromira i Dobronje, Dobroslava i Dobrote?
Narod koji ima toliko dobrote u svojim imenima može biti samo Božiji narod. Imenima svojim oni čuvaju dobrotu, žude za njom i pronose je svijetom. Ne smijemo im oduzimati tu dobrotu, u dušu ih dirati.
U imenima je duša narodna.
Bože, šta činimo? Oduzimamo svome narodu njegovu staru vjeru, uništavamo njihova svetilišta i stare bogove. Zabranjujemo njihove stare obrede i običaje. Dušu mu prevrćemo.
Evo sad počeli smo da mu imena zamjenjujemo tuđim ... Bože, hoće li išta ostati od ovoga naroda? Hoće li ga biti kad sve posvršavamo što smo naumili? Hoćemo li iza sebe ostaviti samo pustoš i ruševine? A rušiti moramo, rušiti i uništavati da bismo mogli stvarati.
O Bože, daj nam da što više stvorimo, a da što manje uništimo i srušimo.
|